image

Ne znam kakve on ruke ima. Ne sjećam se. Ni njegovih zuba se ne sjećam, ni stopala, ničega.

Ne sjećam se ni kakve je cipele imao. Ja se ne sjećam cipela?! JA!
Ne sjećam se ni majice koju je nosio te večeri, ni da li je uopšte bila majica. Nosio je farmerke čini mi se ali nisam sigurna, ne znam, ne sjećam se.

Ne sjećam se ni zašto sam mu tog dana odgovorila na poruku. Tog i bilo kog drugog. Nije kao da mi klecaju koljena kad ga vidim. Ne. Dobro, možda me nešto zagrebucka u želucu.

Ne sjećam se ni što ga nisam pitala zašto me kog đavola zove. A htjela sam. A pitala sam ga svašta nešto drugo, i pričali smo. O bogo moj koliko smo pričali ali ne znam o čemu, rekoh vam, ne sjećam se.
Ma čak ni u telefon nisam nijednom pogledala. On je gledao. Ja jok. JA!

Ne sjećam se ni zašto se svaki jebeni put pored njega osjećam kao klinka. A nisam više. Odrasla sam. Nosim štikle i sve. I ne, ne treba mi pomoć dok u njima nabadam po kaldrmi. Treba joj

Ne sjećam se ni kako smo se pozdravili.
Ne bih se sjećala ni šta smo jeli da sve to nisam vidjela opet, oko pola pet ujutru, netaknuto povraćeno, na unutrašnjosti svoje wc šolje. Izgleda da to što me grebuckalo te večeri dobro ugrizlo za mesnatu gastričnu sluznicu.

Stomak mi je dobro, hvala na pitanju, uspješno okupiran probioticima i svakodnevnim problemima.
Još da izbacim iz glave jednu pjesmu i sve ok.

Nego znate šta je super? Svakog dana se malo više manje sjećam

Advertisements